Bolla

Pajtim Statovci – Bolla

Roman Bolla Pajtima Statovcija, finskog pisca porijeklom s Kosova, epska je i istovremeno lirska, u „veliku povijest“ uronjena i vrlo intimna priča o ljubavi. Kao i autorov nasljednom traumom obilježen život, ona počinje na Balkanu, usred jednog od već četvrt i više stoljeća starih ratova čije su rane mjestimice još uvijek
svježe, miješajući kolektivno i političko s najdublje osobnim na nerazlučiv način.

Ljubavna priča u središtu u vlastitom je kontekstu na sve načine prijestupna: ona nevidljivim lancima koji povremeno graniče s okovima vezuje protagoniste, s nesagledivim posljedicama spajajući dvojicu prištinskih studenata – Srbina i Kosovara – neposredno uoči rata, u njegovu vihoru i poslije, u vrijeme ožiljaka. Ipak, nije riječ o slatkoj sagi o ljubavi koja nadilazi rodne, nacionalne, vjerske i ine granice. Oba lika duboko su uvjetovana vlastitom prošlošću, a nemogućnost da se toj ljubavi na duži rok prepuste rezultirat će dvjema sasvim različitim sudbinama, na rubu ili u samom srcu zločina.

Bolla – riječ za čudovište iz priča i društvenog izopćenika – slika je istovremeno tranzicijskog Kosova i emigrantske egzistencije u uređenoj dalekoj zemlji, skica za reproduciranje duboko ukorijenjenih stereotipa, i okvirnom bajkom ili fantazmagorijom osvijetljena alegorija onog najljudskijeg u nama: u njegovim najsvjetlijim i još više onim najtamnijim tonalitetima.

O autoru

Pajtim Statovci (1990.) jedan je od najvažnijih finskih pisaca mlađe generacije. Porijeklom je s Kosova. Studirao je komparativnu književnost na Sveučilištu u Helsinkiju, a potom i dramaturgiju (scenaristiku) na Fakultetu za umjetnost, dizajn i arhitekturu Sveučilišta Aalto. Svoj prvi roman Moja mačka Jugoslavija (Kissani Jugoslavia) objavio je 2014. i za njega iste godine dobio nagradu Helsingin Sanomat, najvažnije finsko književno priznanje za najbolji debitantski roman. Za drugi roman, Tiranan sydän (2016.), dodijeljena mu je književna nagrada Toisinkoinen. Za svoj posljednji roman, Bolla (2019.), dobio je najprestižniju finsku književnu nagradu Finlandia, postavši njezin najmlađi dobitnik.

O prevoditelju

Boris Vidović rođen je 1961. u Zagrebu, a gotovo polovi¬cu svojeg životnog vijeka proveo je u Finskoj. Diplomirao je kom¬parativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagre¬bu te je magistrirao književnost na Sveučilištu u Helsinkiju. Pre¬vodio je s engleskoga i talijansko¬ga, a trenutačno prevodi uglavnom s finskog jezika.
Među njegovim su važnijim prijevodima u posljednjih desetak godina: Arto Paasilinna, Dražesno kolektivno samo¬ubojstvo (Hurmaava joukkoitsemurha, 2007.), Kari Hotaka¬inen, Srčani udari (Sydänkohtauksia, 2008.), Sofi Oksanen, Čišćenje (Puhdistus, 2011.), Kari Hotakainen, Riječ božja (Jumalan sana, 2014.) i Sofi Oksanen, Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset katosivat, 2015.).